Monday, October 31, 2016

O PET NAJJEZIVIJIH ONLINE GAMING ZAJEDNICA U ISTORIJI ČOVEČANSTVA

PREDGOVOR: OVIM I NAREDNIM TEKSTOVIMA JOZON PRUŽA PODRŠKU VELIČANSTVENOM FESTIVALU IGARA, POP-KULTURE I OPŠTENARODNOG GIKOVANJA - GAMES.CON-U KOJI ĆE BITI ODRŽAN OD 25. DO 27. NOVEMBRA U HALI 2 BEOGRADSKOG SAJMA. PRE NEGO ŠTO ZA IŠTA PRIUPITATE - BIĆE SVEGA. ALI SVEJEDNO PITAJTE, ŠTA ZNAM.


Iako smo u poslednja dva veka, kada je reč o guranju granica ljudskog fizičkog, mentalnog i inventivnog potencijala, napredovali zilion puta više nego za prethodnih dvadeset i šest milenijuma, danas smo, zahvaljujući internetu i nekom nesretnom vidu anonimnosti koji pruža, dotakli intelektualno i sociološko dno dna, i bagerom kopali po tom dnu ne bismo li otkrili novo dno koje bismo potom dotakli, pa kopali dalje.

Izloženost milijardama mišljenja, stavova i reakcija mnoge je svojim prividom relevantnosti oterala u slabiji ili teži oblik depresije, i jedino što je svima predstavljalo zrno utehe jeste činjenica da ta plitkoumna poplava ne može uticati ni na šta što čini našu svakodnevnicu. 

Međutim, proizvoljnom točkiću sistema kojeg ćemo u daljem tekstu zvati Radovan (taj točkić, ne sistem), svakodnevnicu je u jednom trenutku počela da podrazumeva i pokoja partija League of Legends-a, Call of Duty-a ili nečeg trećeg, benignijeg. 


Radovan pred svoj prvi ufur u Summoners Rift

Radovan osam do deset časova dnevno, šest dana u nedelji, radi na šalteru banke, sluša vapaje klijenata na svom i minimum tri vezana šaltera, njegov život su brojke, obračuni, kamatne stope i hektolitri kafe, i potrebno mu je da se na kraju dana malo opusti igrajući igru na koju je trenutno navučen. Ono što Radovan nije znao jeste da je, kada je reč o razonodi, trebalo da se drži single player naslova, jer je Danteov pakao dvonedeljni odmor na Baliju u odnosu na poludeli globalni mravinjak usred kojeg se našao. 

I tada je ono gore spomenuto zrno utehe uvenulo - ne samo da su takve pojave uticale na Radovana, već su mu oduzele ono što mu je najviše trebalo posle više nego iscrpljujućeg dana.

Pogledajmo sa čime je sve Radovan, čovek izuzetno rđave sreće, upropastio svoju psihu.


5.) MINECRAFT



Razmislite o neizbrisivim krajnostima ljudskih poriva - poriv za stvaranjem i poriv za uništavanjem, i ostatak priče će vam biti jasan, kao i odgovor na pitanje kako je moguće da se jedna ovakva nevina i simpatična igra nađe na samom startu ove liste. 

Minecraft je zamišljen upravo kao umirujuća alternativa online igrama koje se svode na ubijanje i razaranje, i neko vreme je zaista tako i funkcionisao. Međutim, kada prodate 17 miliona kopija igre morate računati i na armiju frustriranih i neodgojenih antihrista čiji će izduvni ventil biti maltretiranje apsolutno svakoga na koga naiđu. Radovanu je posle šest meseci pažljive nege svog parčeta zemlje samo jedan jedini mali monstrum zapalio kuću i useve, pobio stoku i pokrao sve što je mogao da ponese, jer eto zato. 

Administratori i moderatori servera, pritom, ne da nisu bili od pomoći, već su sa elitističkim prezirom ignorisali Radovanova preklinjanja za pomoć, posvetivši se isključivo igračima koji su sposobni da u Minecraftu naprave funkcionalni 16bit-ni kompjuter. Diktatura u svom najmonstruoznijem obliku.

4.) STREET FIGHTER IV


A mi deco - čuč u ćošak i trpi!

Radovan je prešao na novije nastavke Street Figher-a, pomislivši "hej pa ovo ima online matchmaking, izazovima nikad kraja!", i prisetivši se svog detinjstva kada je sa drugovima razvaljivao džojstike na Segi i PS kecu igrajući fajtačine u nedogled dok mu oči ne ispadnu ili ne nestane struja zbog restrikcija.

Jedino što je kvarilo uspomenu jeste taj jedan obavezni ortak koji je pobeđivao gurajući protivnika u ćošak i/ili eksploatišući jedan te isti potez u igri kao što je, recimo, napred-napred-udarac Sektorova predosadna raketa u Mortal Kombatu 3. Taj čovek je ubijao draž igre, koreografiju borbe, lepotu kombo udaraca, igrao je samo da pobedi i da nervira sve oko sebe svojom "predominacijom ima li ko jači tebra". Naravno, isti taj ako kojim slučajem izgubi pravio bi haos, tražio opravdanje, krivio protivnika zato što je "namerno birao ovoga i onoga", ali i izmišljao optužbe za varanje, pritom i sam neretko varajući u igrama.

Radovan se ponadao će takvih ovde takođe biti u adekvatnoj manjini, ali tek jedan od dvadeset protivnika bio je zabavan i fer igrač, a ostalih devetnaestoro upravo su odgovarali opisu čudovišta iz prethodnog pasusa, čak ga i nadmašivši u svojoj stravičnosti.

3.) CALL OF DUTY - BILO KOJI

 
SAMO NEK JE "REALNO"!


"Ipak je moje mestimično bezbrižno detinjstvo bilo veoma, veoma davno", pomisli razgnevljeni Radovan, polako prihvatajući taj bes sa željom da upuca nekoga mnogo puta. Kako se to vodi kao teško krivično delo naravno da će svoju želju kanalisati kroz neki drugi žanr igara. Counter Strike-a se takođe zasitio kao klinac, ali Call of Duty je od prvog Modern Warfare-a postao izuzetno jak igrač na ovom polju. Pa, zašto ne probati?

Čućete za života razne priče o tome kako je osoba A upoznala predivnu i presavršenu osobu B tako što su igrali igru C, te je njihova online "saradnja" prerasla u prijateljstvo, ljubav, pa i bračnu zajednicu. Igra C nikada, ali apsolutno, mikroskopski precizno NIKADA neće biti Call of Duty: Koji God. 

Call of Duty ne priznaje prijateljstvo kao koncept društvenog opštenja. Call of Duty: Black Ops 2 je danas, što se igara tiče, ubedljivo najveći izvor svih oblika mržnje, rasizma i psihičkog iživljavanja koje neko može da vidi i oseti preko interneta. Količina tzv. "maloletničke poezije" koja podrazumeva pretnje smrću, silovanjem ili/i opoganjivanjem beživotnih tela vas i vaših najbližih odašilje dovoljno energije da se napajaju nuklearni reaktori ili zapuši crna rupa.

Na stranu stavljam sortu ljudi koja eksploatiše bagove u mehanici igre, kampere ili quickscoper-e koji zaslužuju poseban krug pakla, ali je njihov greh ipak kako-tako u okvirima prihvatljivog. Jedini razlog zašto ovaj serijal nije na ubedljivom, adamantijumskom prvom mestu ove liste jeste "mute" dugme, vaš novi najbolji prijatelj, koji je spasio i Radovana od nervnog sloma i real life ubilačkog pohoda.

2.) LEAGUE OF LEGENDS

Eh...
Čak ni ilustraciju neću da stavim.

Šta reći što već nije rečeno hiljadu puta? League of Legends verovatno neguje najgoru reputaciju od svih online multiplayer igara, kada je reč o zajednici i njenom viđenju "zajedništva". U Call of Duty-u ste ipak svoj čovek, ali ovde je poraz zajednice poraz same igre, što naravno zvuči presmešno u trenutku kada dotična igra broji osamsto milijardi registrovanih igrača (brojke variraju).


Koren zla su, ponovo, elitisti - oni koji misle da su najbolji na kugli zemaljskoj i koji nalaze za shodno da istovare sav svoj presveti bes na sirotinju koja igra lošije ili tek načini pokoju grešku. Njihova osveta za neispunjenje kriterijuma biće iživljavanje na sopstvenom timu, poraz i uništavanje čak i najmanje trunke doživljaja koji partija LoL-a može da pruži.

A gde su trolovi, AFK banda, namerni feed-eri i još stotinu podvrsta užasnih endemskih pojava na koje možete naići u najmasovnijoj multiplayer imperiji... Ali zašto ova igra nije na prvom mestu, pita se Radovan koji se uz tikove i uništen očni živac priseća svih propalih partija? Zato što se i dalje razvija i bori protiv pošasti - još 2011. godine Riot je uveo sistem revidiranja i sankcionianja poznatiji kao Tribunal koji je umnogome poboljšao situaciju.


I inicirao lavinu nepotrebnih skinova za Kejli

Međutim, daleko od toga da je problemima došao kraj. Pored neizlečivog maltretiranja, psovanja i generalno govora mržnje čak i taj Tribunal je bio podložan manipulacijama u kojima gubitnički tim prijavljuje i pred stub srama postavlja legitimnog igrača koji ih je unakazio tokom partije. Uteha je u činjenici da Riot mora da opravda i neguje svoj astronomski uspeh, i da će sa par ključnih korekcija svim ovim problemima nekako skočiti za vrat, za primer ostalim razvojnim timovima. 

Ostavimo sada pretužnog, uplakanog Radovana da konačno shvati da je budućnost njegove razonode u single player igrama, preporučimo mu fenomenalnu Witcher trilogiju i proglasimo pobednika ove tužne liste:

1.) WORLD OF WARCRAFT



"MAAAAMO, KLONJICA!"

Problem ove igre je izuzetno dubok, dublji od jednostavnog psovanja po četu ili urlanja u mikrofon. World of Warcraft je odgovoran za oblikovanje čitave generacije nemoćnih, mehanizovanih radilica.

U "vanili" ove igre sam izdržao godinu dana, isključivo zato što je gilda u kojoj sam bio, Alpha & Omega, bila jedno od najprijatnijih iskustava u mom životu. Ljudi su se tamo iskreno gotivili i cenili, sarađivali, pomagali se, bili jednostavno fer igrači koji nisu želeli drugome ono što ne bi poželeli sebi. Imali smo majku priest-a i njenog sina warrior-a, braću rogue-ove i njihove sinove rogue-ove. Imali smo dakle klince i starije ljude, podjednako dobre i savršeno uigrane. Komunicirajući sa svima njima shvatio sam da su to dobri, rasterećeni ljudi, to se jednostavno čulo u glasu, smehu. 

Niko nije bio bičevan i satanizovan ako propusti raid, greške tokom istog su se praštale, učilo se na njima i nisu se ponavljale, loot se delio pravično i po ustanovljenom sistemu bodovanja. 

Iskreno mi nedostaju ti ljudi dan danas, i svestan sam na koliku retkost sam ludačkom srećom naišao. Ali video sam, kao verovatno i oni, u šta se moj život pretvorio i shvatio da propadam fizički radeći za surovu korporaciju pod imenom Azerot koju kroji božanstvo zvano Blizzard Entertainment.

Nakon više od decenije rada na jednoj od najlepših i najmoćnijih epskih priča kao što je ona koja obuhvata Warcraft univerzum, Blizzard je povukao potez koji je taj univerzum upropastio zajedno sa svime što ga je činilo veličanstveno epskim. Heroji Azerota postali su radilice koje se po ceo dan uništavaju grind-ujući za opremu koja bi koliko za mesec dana izgubila svaki značaj. Predivni vizuelni aspekt igre postao je potpuno zanemarljiv i suštinu igre otele su brojke, brojke i samo brojke - "statovi" koju svaka prokleta kaciga i naramenice imaju. 

Može tebi da se tvoj oklop dopada koliko god hoćeš, koga boli uvo što si ti svog lika tako zamislio, ako ne nabaviš novi "tier" klasnog oklopa krvavim raid-ovanjem koje obuzima svaki aspekt tvog postojanja ti ćeš ubrzo postati niko, a svojoj gildi potpuno neupotrebljiv.


Dakle ova scena iz "Trona", samo sa Tier 21557 shoulder-ima

Onda ove herojske radilice opterećene brojkama napadnu jednog Ilidana. Godinu i po dana kasnije iste te radilice napadnu jednog Artasa. 
Alo bre, pa sram vas bilo.

Da se ne bih ponavljao, zajednica u ovoj igri podrazumeva sve užase navedene u prethodnim, ali najveći čemer je u milionima klinaca odgojenih da budu tolerantni prema najgorim oblicima eksploatacije, gde više apsolutno nisi svestan zašto se ubijaš radeći za nešto, ali jedino si siguran da ne smeš da staneš, jer staneš li - pregaziće te.

Da li je Blizzard svestan ovih posledica ili ne, njima ide na dušu, ali što se jezivosti zajednice tiče, World of Warcraft bez razmišljanja odnosi prvo mesto.



Obriši suze Li Li, nisi ti kriva za sve ovo.


Mogao je Radovan da izabere neke druge igre koje su podjednako zabavne i rasterećujuće, a u njima pritom ne dominira strava i užas od zajednice već ipak neki normalniji svet. O njima ćemo nekom drugom prilikom. Nažalost, slučaj je hteo da od navedenih igara (osim Warcraft-a, to bi bilo previše za bilo koga) dobije onu najgoru stranu serviranu pravo u lice, i da odustane pre nego što će uopšte shvatiti koliko su sve ove igre, svaka na svoj način, fenomenalne.

I naša planeta je isto tako fenomenalna, ali se iz sve snage trudimo da je svojom glupošću upropastimo. Zašto bismo poštedeli Azerot?




POSETITE MATIČNI BLOG ZA JOŠ SVEGA I SVAČEGA





Tuesday, October 18, 2016

O MOBAMA I CELOM TOM DOTA>LOL ZAMEŠATELJSTVU I ČEMU SVE TO

PREDGOVOR: OVIM I NAREDNIM TEKSTOVIMA JOZON PRUŽA PODRŠKU VELIČANSTVENOM FESTIVALU IGARA, POP-KULTURE I OPŠTENARODNOG GIKOVANJA - GAMES.CON-U KOJI ĆE BITI ODRŽAN OD 25. DO 27. NOVEMBRA U HALI 2 BEOGRADSKOG SAJMA. PRE NEGO ŠTO ZA IŠTA PRIUPITATE - BIĆE SVEGA. ALI SVEJEDNO PITAJTE, ŠTA ZNAM.

Moba kao takva, na ovim prostorima poznati je termin kojim se naziva junačka radna akcija tokom koje se u vihoru solidarnosti okupi momčadija kako bi se, recimo, nacepalo оsam do deset kubika drva u optimalnom vremenskom periodu, opet dovoljnom da se sve to zalije šleperom rakije, piva i pečenja kako tradicija miluje i zapoveda.



Pun tim ADC-ova i opet je funkcionisalo, to su bila lepša vremena

MOBA kao trenutno najaktuelniji žanr igara u svetu, termin je kojim se obeležava junačka radna akcija tokom koje se u vihoru vojevanja okupi i momčadija i ženskadija kako bi porušili sve što se porušiti može u protivničkom taboru, urlajući pritom jedni na druge i/ili proklinjujući proizvoljnog Poljaka koji se u njihovom timu sticajem okolnosti zatekao.

Baza poštovalaca i uživalaca ovog žanra broji precizno preko stotinu kvadriliona aktivnih igrača širom plave planete (zaista me mrzi da tražim tačne podatke, ali recimo da je u odnosu na tu cifru baza igrača World of Warcraft-a na nivou prigradskog naselja bez kanalizacije i asfaltiranih ulica). Šta može proizaći iz tolike mase ljudi koja bi uz malo pametne koordinacije mogla da osnuje suverenu državu sa i te kako stabilnom ekonomijom?

Pogodili ste - RAT NA INTERNETU

U nepisanim tomovima enciklopedije trolovanja, negde između "Tvoja mama radi to" opaski i krateža tipa " 'Ajde mi daj jasan dokaz da Zemlja nije ravna" stoji, u krasnopisu, zlatnim slovima ispisano "Dota > LoL" kao izuzetan projektil kompjuter-vazduh-kompjuter, zadojen svim onim predivnim predispozicijama na koje inicijator rasprave računa, a to su elitizam, nepromišljenost, i ratoborna priroda ljudskijeh bića. Lavina besa i negativne energije koju detonacija ovog projektila izaziva može biti tema jednog ozbiljnog socio-psihološkog doktorata.

Hajde da onda, rekreacije radi, zađemo malo detaljnije u ovu škakljivu tematiku, napravimo najosnovnije poređenje i pronađemo kakav-takav odgovor na pitanje koje muči populaciju više od topljenja glečera i nestanka pčela zajedno - "da li je i zašto je Dota toliko prokleto bolja od League of Legends-a?"

Jer, da se ne lažemo, jeste.



Šta, neko će sada da se napravi pametan i kaže da Yurnero ne bi prebio Master Yi-a? Ma haj'te molim vas uozbiljimo se.

Elem, dva su osnovna parametra po kojima se u današnje razmatra uspeh i uticaj jedne igre ovog žanra, a to su Mehanika i Uhodavanje, i prema njima ćemo praviti ovu nehumano kaloričnu MOBA lazanju čije su kore upravo ovi redovi.

LEAGUE OF LEGENDS - BEŠAMEL SOS

Apsolutno nemam trunke pojma kako sam došao do ovog poredbenog koncepta, ali sviđa mi se i držaću ga se. Dakle, bešamel sos mora imati jasnu teksturu, ne sme se opterećivati sa puno sastojaka, ali mora biti podložan eksperimentima, inače brzo dosađuje. Takođe se brzo i pravi a njegova univerzalnost je opšteprihvatljiva. Takva je i Liga Legendi, najpopularniji predstavnik žanra. O njoj ćemo ukratko i najsurovije.



(Ego koji ova igra vuče za sobom sabijen u jednu ilustraciju)

Ova igra je dovela e-gaming na ESPN, što se vodi kao momenat apsolutnog trijumfa suvereniteta elektronskih sportova. Zahvaljujući njoj, mnogim drugim igrama otvorila su se vrata ka slavi, popularnosti i potražnji na velikim turnirima. Zbog svega toga njojzi veliko hvala, ali ne možemo baš toliko glorifikovati bešamel sos pobogu. League of Legends je samo zlatna sredina između komplikovanog i pasivnog, i kao takva lako proždire najveće parče torte.


Što se mehanike tiče, stvar je jasna - 3v3, 5v5, ARAM (potpuna ludnica), Dominion, više mapa, više ciljeva, više eksperimentisanja uz korekcije svega što je mučilo ljubitelje Praoca iliti prvobitnog "Defense of the Ancients"-a. Najviše je, recimo, pozdravljeno ukidanje mogućnosti da igrač ubija sopstvene beštije kako bi protivniku uskratilo zlato i XP. Na osnovnoj mapi vas je petoro, protivnički Neksus se srušiti mora i m'rš u boj junaci, to je cela mudrost.

Svaki od preko 130 šampinjona (da, zvaću ih šampinjoni) je jedinstven sam po sebi, zabavan za igru i lak za uhodavanje ako se uzme u obzir da apsolutno svi oni u korenu imaju slične uloge i stilove igre. Druga oštrica tog mača je repetitivnost i zasićenje koje vrlo brzo može nastupiti zahvaljujući takvom konceptu. Čak i kada ih bude bilo 1130, i dalje će se znati tačno ko čemu služi, bez prostora za neku preteranu improvizaciju. Taktika jeste neophodna, ali je zabava najneophodnija.

Tu su takođe i stalni problemi sa balansom šampinjona zbog kojeg ovaj bešamel sos često ume da zagori. Iako se odnosi snaga menjaju sa svakim patch-om, u višim instancama takmičenja ćete uvek viđati desetak jednih te istih likova. Pretužno je suočiti se sa činjenicom da je moj voljeni Ziggs u određenom trenutku beskoristan, i da moram da biram drugog, meni dosadnijeg lika ako hoću da napredujem. To nije zabavno. Jeste fer prema saigračima ali samo u okvirima Ustava konkretne igre, van toga uopšte nije zabavno. Ipak, još uvek je daleko od problematike Bolonjeze sosa.

DOTA 2 - BOLONJEZE SOS


Pogledajte istini u oči i setite se koga ste mrzeli eonima pre nego što je Teemo zašao u šumicu!

Nego šta nego Bolonjeze - predmet međunarodnih rasprava i toliko rasprostranjenih konfuzija da više ni sami Italijani nisu stopostotno sigurni kako i sa čime se sve spravlja ovaj sos. Ipak, uspešan Bolonjeze čini poveći broj pažljivo merenih sastojaka, majstorima kuhinje je rutina a šegrtima jedan od prvih ozbiljnih testova koji određuju da li će zaista od njih biti kuvari ili samo, u najboljem slučaju, gurmani koji vole da žderu van svake mere. 

Pravi "kuvari" se vezuju za vazda komplikovanu Dotu i zato baza njenih igrača često odiše elitizmom i kompleksom više vrednosti, što se može opisati i kao svojevrsni generacijski jaz. Dotu 2 igraju pretežno ljudi koji su prvu inkarnaciju igre maltene ubrizgavali u venu. To je njihova kuća opasana visokim zidinama, i nema tu mnogo mesta za klince nekih tamo komšija skorojevića koji bi da vršljaju po dvorištu. 

Podsmevajući se šarenom LoL-u, fanovi Dote ponose se svojom sposobnošću da savladaju do zla boga komplikovanu mehaniku ove igre. Dok Legende eksperimentišu sa svakakvim modovima, Dota zna samo za staru dobru 5v5 mapu, ali dok je kod Legendi mapa strogo ograničavajući faktor, ovde poseduje zastrašujuću dubinu integrisanu u mehaniku svakog šampinjona. Dovoljno je spomenuti smenu dana i noći koja utiče na svaki aspekt borbe od vidika do sposobnosti likova, potom skrivenu prodavnicu koja je ključna za opremu u kasnijem delu partije, ali i gomilu mogućnosti da se gotovo ceo pejsaž uništava ili preoblikuje, što strateške mogućnosti povećava za iks puta beskonačno. 


Večna ti slava hrabra, budalasto hrabra kravo.

Svaki šampinjon Dote 2 je dostupan, jak, ali i opasan kako za protivnički tako i za sopstveni tim. Brda njihovih sposobnosti imaju dvojake efekte po okolinu i pozicioniranje igrača, kao i ogroman "cooldown", što značaj tajminga u borbi stavlja u prvi plan. Samo kretanje neprijatelja je ponekad nemoguće proceniti, kao i distancu sa koje vas napada (Snajper > Kejtlin, šta da se radi poyy). Ako se tek uhodavate u svetu Dote 2, vaš život će neko vreme nesumnjivo biti pakao.

Dota 2 je zbog svega toga Sparta, svojim surovim sistemom odvajanja žita od kukolja donekle opravdava aroganciju svojih fanova koji su sposobni da se nose sa strateškim košmarom koji svaka partija nosi, ali Dota je krajnost, i to ne krajnost tipa pica sa čizburgerima u kori (ne znam šta mi je sa poređenjima sa hranom, nisam čak ni gladan trenutno) kojoj se pristupa sa određenom dozom krivice i samosažaljenja, ne. Dota ume da bude kao sumanuto praćenje berze uz hektolitar kafe i čekanje pravog trenutka da se nešto kupi/proda i da se potom sa kolegama sterilnim japijima upropasti od narkotika i stvori privid sreće. Ni to, kao ni repetitivnost LoL-a u nekim segmentima, uopšte nije zabavno.

Dota po svim parametrima Multiplayer Online Battle Arena žanra zaista jeste > LoL. Njen Multiplayer deo je zahtevniji, Online baza "prestižnija", a Battle Arena je prokleto nemilosrdna ARENA. Ali u tolikoj krajnosti, zabava na duže staze ne postoji, već prelazi u posao.

Ali znate šta je definitivno i neosporno zabavno? Druga krajnost. 

A znate li šta je ta druga krajnost? Preostali ključni sastojak:


<3 <3 <3

HEROES OF THE STORM - KAČKAVALJ!!

NE POSTOJI TEORETSKA ŠANSA DA KAČKAVALJ BUDE DOSADAN! NE POSTOJI OSOBA NA PLANETI ZEMLJI KOJA BI SE USUDILA DA TVRDI DA NE VOLI PRIZOR PREDIVNOG, TAKO NEVINO PRIVLAČNOG KAČKAVALJA KOJI SE TOPI PO PROIZVOLJNIM TERMIČKI ILI NE-TERMIČKI OBRAĐENIM NAMIRNICAMA SVIH VRSTA, OBLIKA I POREKLA!

Vrlo lako bih svoju diskutabilnu reakciju na kačkavalj mogao da implementiram u metaforu reakcije prosečnog Blizzard-ovog fana na informaciju da će se SVI LIKOVI IZ NJIHOVIH UNIVERZUMA SUDARITI U NAJLUĐOJ MOBI IKADA AMAN AMAN! ALO LJUDI DŽIM REJNOR PROTIV TRALA, TREJSERKA PROTIV NOVE, SARA KERIGAN PROTIV DIJABLA, IZGUBLJENI VIKINZI PROTIV ZERATULA!


EN TARO ŠTAGOD, ZERATULE

Tu bih ja završio sa kepsovanim urlanjem. Strašniji tektonski poremećaj gejmerskog dela planete nastao bi možda jedino ako bi Marvel objavio da ulazi i u MOBA vode. Valjda vam je jasno na šta mislim - Da LoL i Dota nisu ono što jesu, bili bi ovaj Blizzard-ov cirkus koji se zvanično čak i ne vodi kao MOBA, ali hteli mi to ili ne, on to jeste. Razblažen, šaren, potpuno sulud, pun poznatih faca. I volimo ga kao što volimo kačkavalj, jer nam je svima često potrebna ta prelepa jednostavnost.

A sad budimo malo realniji, dotični cirkus je otišao predaleko - deset mapa u kojima scenografija nadomešćuje činjenicu da se na putu ka rušenju protivničkog tabora menjaju samo dva cilja - skupi određeni broj nečega ili kontroliši određeni broj nečega. XP se ravnomerno deli celom timu a oprema ne postoji, što vreme potrebno za uhodavanje u likove svodi na sekunde. Opremu menjaju "talenti" koji pružaju manje-više uspešnu iluziju izbora i raznovrsnosti prilikom levelovanja lika.

HotS je sumanuto brz, partije drže energiju jednog uzbudljivog rollercoaster-a, ali da ne grešim dušu, upravo zbog te dinamike igra zahteva vrlo dobar timski rad, uigranost i dobre reflekse. Razlika je u tome što u gore spomenutim ljutim rivalima taktiziranje deluje kao sastanak Napoleona sa vojnim vrhom, dok su Heroji Oluje (majko mila koliko ovo pogrešno zvuči) kao svačiji blesavi ortak koji kao pokretačka sila uleće u učmali enterijer i viče "AJMO LJUDI U NEKO ZEEEEZANJEEEEE!!!"

Nažalost, posle određenog vremena to "zeeezanjeeeee" podrazumeva odlazak na dva ista mesta svaki vikend, gde je na kraju samo tom ortaku ludo i nezaboravno a ostali se pitaju ima li još nečega u gradu. Dolaze naravno novi ljudi (šampinjoni) i nova mesta (mape) ali dok se novajlije oduševljavaju veteran čovek jednostavno oseti da mu je dosta tog jednoličnog šizenja i poželi nešto ozbiljnije.

ZAKLJUČAK

Sve navedene igre imaju neku svoju dubinu sazdanu od različitih mehaničkih principa. Heroes of the Storm je za pasivne ljubitelje dobrog online zezanja gde u boj možete otići sa svojim omiljenim likom iz Blizzard-ove kuhinje, i upoznati se sa MOBA žanrom kroz jednu laganu "tutorijal" igru koja sadrži samo njegove najosnovnije elemente.

Nakon toga se može preći u zlatnu sredinu, to jest League of Legends, igru u kojoj se takođe možete vezati za likove, ali i kako-tako oblikovati stil igre i ispitivati različite uloge u timu.

Tu se možete bez ikakve griže savesti zaustaviti, uživati u imperiji koju je Riot izgradio, ili preći na Dotu i otkriti da još uvek ne znate apsolutno ništa. A onda počinje krvavo pečenje zanata u najkompleksnijem predstavniku žanra ikada.

Kao nekome ko je prošao sve tri igre, meni je u celoj ovoj priči najviše žao nekih drugih MOBA, koje su u nekom svom ćošku i (još uvek) nisu uspele da dođu do zasluženog izražaja. Ima tu i jačih igrača koji se drže nekako, a ima i gadnih promašaja. A ima i tužnih priča punih bačenog truda i entuzijazma kao što je bio slučaj sa meni omiljenim "Infinity Crisis"-om. Ali o tome ćemo u sledećem tekstu. 

A ako do sada niste krenuli po sastojke za lazanju ja stvarno ne znam šta da mislim o vama.


POSETITE MATIČNI BLOG ZA JOŠ SVEGA I SVAČEGA